U vrijeme krize svaka zajednica nađe se pred svojevrsnim ispitom. Kao što uz pomoć testova osjetljivosti mi provjeravamo naše banke, tako danas sâm život stavlja našu zajednicu pred dramatičan ispit osjetljivosti na migracije. Posljednja sjednica Evropskog savjeta svodila se upravo na to. Poznati su vam njeni rezultati. Dozvolite mi da sa vama podijelim jedno opštije razmišljanje – naročito stoga što će se Evropski savjet na svojoj sljedećoj sjednici za deset dana baviti istim problemom.
Istorijske promjene i prijetnje velikih razmjera iziskuju od svake zajednice osjećaj dostojanstva i vjere u sebe, posebno sada, kada su oči cijelog svijeta uprte u Evropu i na njenu reakciju na izbjeglički talas. Evropa je predmet sve oštrijih kritika, a naše unutrašnje nesuglasice i međusobna optuživanja samo idu na ruku našim protivnicima. Skoro svako u Evropi pridružuje se horu kritičara, dok su oni koji brane njen ugled veoma rijetki. U Ujedinjenim nacijama je vladao utisak da je Evropa najgore mjesto na svijetu za izbjeglice. Vjerujte mi, osjetio sam se usamljenim dok sam tamo branio ugled Evrope, pokušavajući da ubijedim prisutne da je istina o Evropi potpuno drugačija.
Stotine hiljada izbjeglica dolazi u Evropu zato što znaju da je naša zajednica još uvijek najotvorenija i najtolerantnija od svih. I dalje smo upravo mi ti koji poštujemo međunarodne standarde i konvencije, i upravo su u Evropi ljudi, i to svi ljudi, sigurniji nego bilo gdje drugdje. Ne dozvolimo da Evropa postane žrtveni jarac zbog naših svađa i beskonačnog prebacivanja krivice s jednih na druge. U suprotnom bi nam se moglo desiti da nam teokratske države uskoro počnu dijeliti lekcije o vjerskoj toleranciji, da nam diktatori govore šta je demokratija, i da nam oni koji su odgovorni za ovaj masovni egzodus pridikuju kako treba da se odnosima prema izbjeglicama. U stvari, oni to već rade. Postoje zemlje koje gotovo da i ne primaju izbjeglice, ali su najglasnije kada treba pozivati Evropu na veću otvorenost. Zato se moramo pobrinuti za naš ugled, zajedno.
Stalno govorimo o solidarnosti. O kvotama i većoj pomoći za izbjeglice unutar naših granica, kao i za one koji ostaju u kampovima i zemljama van EU. Međutim, ne zaboravimo da solidarnost zahtijeva uzajamno razumijevanje i poštovanje. Bez solidarnosti među zemljama članicama nećemo moći da pomognemo drugima. Imamo zajedničku obavezu da pomognemo izbjeglicama, ali i da zaštitimo vanjske granice EU. Svako mora da preuzme ovu obavezu i, u isto vrijeme, niko ne bi smio biti prepušten da se sam nosi s ovim teretom. Tako ja poimam solidarnost.
Moramo poštovati zajednički dogovorena pravila. Kada neko kaže da nema namjeru da poštuje evropske zakone, na primjer Dablinsku uredbu ili definisane kvote, taj podriva samu suštinu solidarnosti i naše zajednice. Poštovanje pravila uvijek podrazumijeva žrtvovanje dijela sopstvenih interesa. Ove riječi bih želio uputiti Mađarima i Italijanima, Slovacima i Grcima.
Ne treba da se zavaravamo. Danas moramo da se oslonimo prvenstveno na sebe. Svijet oko nas ne namjerava da pomogne Evropi. Veliki broj naših susjeda ima mnogo većih problema, a neki od njih se čak naslađuju našim mukama. Za nas su izbjeglice ljudi, pojedinci koji očekuju našu pomoć. Ipak, oko nas postoje i oni koji ovaj izbjeglički talas vide samo kao priliku za prljave poslove ili ga koriste kao adut za političko pregovaranje. Polako svjedočimo rađanju novog oblika političkog pritiska, koje neki čak nazivaju novom vrstom hibridnog rata, u kom se migracioni talasi koriste kao oruđe, oružje protiv susjeda. To zahtijeva posebnu osjetljivost i odgovornost na našoj strani.
Svima vam je poznat pojam etike odgovornosti iz djela Webera, i to ne Manfreda, nego Maxa. Danas, etika odgovornosti zahtijeva od nas da se uzdržimo od ekstrema. A pod ekstremima podrazumijevam s jedne strane anti-imigracionu retoriku, a sa druge strane pozive koji se upućuju svima koji žele da dođu uprkos tome što nismo u stanju da ih primimo pod naš krov. Konačno moramo da shvatimo sljedeće – danas milioni potencijalnih izbjeglica i migranata sanjaju o Evropi – i to ne samo iz Sirije, već i iz Afrike, Afganistana, Pakistana, Iraka i drugih dijelova svijeta. Svim izbjeglicama lak pristup Evropi i nedostatak vanjskih granica, pored „Wilkommen“ politike, postali su magnet koji ih privlači nama.
Tokom mojih posjeta regionu, svi s kojima sam razgovarao, bilo da se radi o predsjednicima ili pak o izbjeglicama u kampovima, u Turskoj, Jordanu, ili Egiptu, svi su me upozorili na jednu stvar: pobjeda Asadovog režima danas je izglednija zbog angažovanja Irana i Rusije u Siriji, a to će za posljedicu imati sljedeći migracioni talas. Juče je ovu poruku potvrdio i predsjednik Erdoğan. Prema procjenama Turske, iz Alepa i okoline može doći još tri miliona potencijalnih izbjeglica.
Deklarativno zalaganje za solidarnost se uvijek dočekuje s aplauzom, a pozivi na odgovornost i zdrav razum jako rijetko. Mnogo je teže praktikovati solidarnost nego je propovijedati. Govorim to kao čovjek koji je decenijama radio u praksi.
Zbog svega toga bih vas zamolio da pokažete odgovornost i zdrav razum. Prva zapovijest danas jeste obnavljanje kontrole na vanjskim granicama EU kao conditio sine qua non djelotvorne, humanitarne i bezbjedne migracione politike. Sutra će se Evropskom parlamentu obratiti Angela Merkel i François Hollande. Svi znamo da mnogo toga zavisi od njih. U ovom kriznom periodu oboje su pokazali divne moralne gestove koje svi veoma cijenimo. Sutra moraju položiti još teži ispit: ispit iz odgovornosti za zaštitu evropske političke zajednice i njenih vanjskih granica. U suprotnom, oni, a i svi mi, postaćemo odgovorni za ponovno podizanje zidova i prepreka na našim unutrašnjim granicama, ovdje u Evropi. Naposlijetku, moramo reći jasno i glasno: Evropa bez vanjskih granica je Evropa bez Schengena. Bez vanjskih granica Evropa će postati plodno tle za strah koji će rasti u svima nama, što će nas vrlo brzo odvesti u političku katastrofu.
Obični ljudi od političara očekuju, prije svega, efikasnost i odlučnost. Ako lideri glavnih političkih struja to ne shvate, ljudi će početi da se okreću drugim oblicima upravljanja, radikalnim i nemilosrdnim. Jer ljudi od svojih lidera iznad svega žele da garantuju red i bezbjednost za svoju zajednicu. Ili ćemo se uspješno izboriti s tim izazovom, ili će drugi zauzeti naše mjesto. Red onih koji čekaju da nas zamijene je poprilično dug. Ali još ima vremena da ih zaustavimo. Da li će se to dogoditi, zavisi samo od nas. Hvala vam.