Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka i Slovenija – zajedno sa Estonijom, Latvijom, Litvanijom, Maltom i Kiprom – 1. maja 2014. godine slave svoju desetu godišnjicu pridruživanja EU. Ulazak ovih deset država u Europsku uniju je značilo najveće proširenje do tada, koje je podiglo broj članica na 25. Iako se 10 godina ne može smatrati značajnim historijskim periodom, ipak mnogo znači na ljestvici prikupljenog iskustva. Štoviše, ulazak u Europsku uniju bio je ispunjenje dugogodišnjih snova i napora naših zemalja da postanemo ravnopravan dio Europe.
Srednja-Europa i baltičke države nakon promjene režima 1989-1991 sa punom potporom društva definirale važnosti priključivanja euroatlantskim organizacijama kao dugo priželjkivani cilj. Ovo priključenje je imalo skoro potpunu političku i društvenu podršku. Ulazak naših zemalja u EU također je bio definitivan kraj podjele Europe koja je nastala za vrijeme hladnog rata. Kao potpuno ravnopravni članovi, ponovno ujedinjene Europe, željeli su imati pristup svim zajedničkim stečevinama, nadalje bili su svjesni da, također, moraju prihvatiti i sve obaveze koje idu sa tim.
Početnu euforiju historijskog trenutka zamijenili su dugotrajni i teški pregovori o priključivanju koji su trajali oko 10 godina; vlade su često morali donijeti odluke koje nisu uvijek imale potpunu podršku i suglasnost građana ili određenih grupa.
U retrospektivi jasno se može konstatovati da je pridruženje europskom klubu, unatoč svim poteškoćama procesa, bilo dobra odluka bez alternative. EU je već za vrijeme procesa pridruživanja osigurala znatna financijska sredstva za provedbu potrebnih privrednih reformi – za period od 1990. do 2004. godine je to samo za navedenih deset zemalja iznosilo preko 16 milijardi EUR. Za vrijeme ostvarivanja privrednih, infrastrukturnih i ekoloških ulaganja, u izmijenjenom okruženju generirale su ozbiljne kvalitativne promjene, pospješujući modernizaciju, konkurentnost i napredovanje novih članica. Pristupni proces je imao barem toliki utjecaj na izgradnju vladavine prava, demokratskog pravnog sustava i na formiranje pravosuđa, te na provođenje ljudskih prava i prava manjina.
Ulazak u Evropsku uniju naravno nije značio ni završetak svih potrebnih reformi, niti kraj finansijske pomoći EU. Još danas su sve države, koje su se pridružile EU 2004. godine, neto primaoci iz budžeta EU. To znači, da u zajednički budžet plaćaju manje nego što im se daje na raspolaganje.
Sa učlanjenjem u Uniju i za nove članice postala je realnost slobodni protok roba, kapitala, usluga i ljudi, što je dovelo do oživljavanja privrede i ostvarenja privrednog porasta. Sa ukidanjem granica sloboda je postala konkretna, osjetna stvarnost, što je u potpunosti dopunjeno ulaskom u Schengenski prostor 2007. godine.
Države srednje Europe su dosljedne u svom zalaganju i podršci za dalje proširenje Europske unije i za ponovno ujedinjenje Europe. Svi mi mislimo da Europa ne može biti potpuna bez država zapadnog Balkana, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Integracija Bosne i Hercegovine u Uniju je njen isključivi zalog za njen suverenitet, integritet, razvoj i modernizaciju. Mi smo spremni pružiti svu potrebnu pomoć za ponovno uspješno pokretanje i provođenje integracijskog procesa kao i za ostvarivanje provedbi neophodnih reformi. Želimo pridonijeti tome da Bosna i Hercegovina raspolaže sa adekvatnom spremnošću da bi mogla da iskoristi sve prednosti punopravnog članstva i da može da ispuni sve svoje obaveze.
Pristupni proces – i rješavanje problema koji mu trenutno stoje na putu – zahtjeva svu svjesnost, aktivnost te potpunu otvorenost vodstva i društva Bosne i Hercegovine i svakog gradjana BiH pojedinačno ovo podrazumijeva izdržljivost i odlučnost. Iskreno želimo da Bosna i Hercegovina, prihvaćajući izazove, što prije postane potpuni ravnopravni član europske porodice.
