Pitanja za Dr Renca Davidija, zamjenika šefa Delegacije na pres konferenciji o godišnjem izvještaju o napretku.
P: Dnevni avaz
Kako ovi pregovori o predmetu Sejdić-Finci odmiču, stvari su sve manje jasne. Dali EU, EK ili Delegacija imaju obavezu da ponude svoje rješenje, sugestiju, koncept ili bilo šta slično? Postoji li rok do kog ovo pitanje mora biti riješeno, da li je taj rok bio prošla sedmica, ili je april? Planirate li neke plenarne sastanke sa političkim liderima?
RD: Dobro. To nije bilo jedno pitanje, nego najmanje četiri! Dozvolite mi da krenem redom:
EU, u institucionalnom smislu, prije svega Evropska komisija u ovom konkretnom slučaju, ali i Savjet, naše kolege iz Službe za spoljne poslove, ova kancelarija, veoma žele da pomognu da se dođe do dogovora. Dogovor nećemo nametati. To nije u okviru našeg mandata. To nije naš način rada. Rekao bih, ako mogu ići tako daleko, da to čak nije ni u našem mentalitetu, zato što smo mi EU, a ne neka druga vrsta institucije.
U tom pogledu, sigurno je da nastojimo da damo svoj doprinos kroz objedinjavanje nastojanja različite prirode. Trudimo se, kao što znate, već dugo vremena, mjesecima, od bilateralnih sastanaka preko sastanaka na marginama plenarnih sastanaka, pa sve do plenarnih sastanaka da dođemo do konsenzusa koji bi proistekao iz prijedloga sa kojima su različiti akteri izlazili u određenim trenucima. Tokom mjeseca oktobra, tokom dva sastanka koja su održana u Briselu, 1. i 10. oktobra, osjetili smo da se strane približavaju nagodbi, ako mogu da upotrijebim tu riječ (izvinjavam se što ne mogu trenutno da se sjetim bolje riječi), utoliko što postoje određeni principi oko kojih su se složili, čak su i potpisali te principe 1. oktobra, a u pogledu ostalih razgovora, konačno su počeli da se bave nekim tehničkim pojedinostima. Jer jedna stvar je usaglasiti principe, a kao što znamo, bilo je problema čak i da se postigne dogovor o principima, a mnogo je složenije doći do nivoa pojedinosti gdje bi čovjek stvarno morao da vidi kako da dogovor o prinicipima pretoči u izmjene Ustava, konkretan tekst nacrta zakona, itd.
Još uvijek se nalazimo u ovom procesu. To je proces, kao što znate, u koji su neki od nas potpuno uključeni, neke evropske institucije, prije svega EK, čak i na nivou samog komesara koji je, kao što znamo, već bio uključen u ove razgovore nekoliko puta, i ovdje i u Briselu.
Ne mogu vam tačno reći u kakvom formatu ćemo raditi u predstojećim danima, ali sigurno je da ne isključujemo nijedan. Za sada, nastavljamo sa bilateralnim sastancima na kojima ćemo ponovo pokušati da utvrdimo, na nivou pojedinosti, ne više na nivou principa, moguća rješenja i da pomognemo stranama da dođu do dogovora.
Da li ovaj proces ima rok? U određenoj mjeri da, ali to nije rok koji je nametnula EU niti evropske institucije; to je rok koji nameću izbori koji treba da se održe u oktobru 2014, politički izbori, parlamentarni i predsjednički izbori. Znamo da postoje vremenski rokovi za izmjenu zakona, naročito izbornog zakona, i to nas vraća na april 2014. Veoma je teško doći do nečeg, prema zakonu je nemoguće doći do nečeg nakon aprila, a već je oktobar i treba završiti, odnosno proći kroz zakonodavni postupak. Izbori, kako ih ja shvatam, a kao što znate ja to posmatram kao makroekonomista, i neka me isprave pravnici, izbori se ne mogu održati, Centralna izborna komisija ne može raspisati izbore ako postojeći izborni zakon ne bude promijenjen. Postoji problem sa odlukama Ustavnog suda koji se mora riješiti prije nego što Centralna izborna komisija počne sa procesom raspisivanja izbora.
Da ponovim, ovo pitanje ide čak i dalje od pitanja Sejdić-Finci, ovo pitanje ide do nečega što, ako hoćete, nema veze sa Sefić-Fincijem, nego sa nazivima određenih izbornih jedinica ove zemlje koje su izrekom Ustavnog suda progašena nezakonitim. Izvinjavam se zbog dužeg odgovora, ali postavili ste dosta pitanja.
P: Federalna novinska agencija (FENA)
Ne znam da li ćemo ući u prepirku, gospodin Recno i ja. Svake godine smo ovdje i Vi nam držite predavanje o tome kako ništa ne ispunjavamo i stvarno ne mogu, kao novinar i kao građanin ove zemlje, da prihvatim da EU ne želi ništa da učini. Nije u pitanju činjenica da ne možete ništa da uradite, nego činjenica da ne želite ništa da uradite. Dozvolite mi da Vas podsjetim na nekoliko stvari gdje ne ostvarujemo napredak: funkcionalna tržišna ekonomija, korupcija, poštovanje prava seksualnih manjina. Možete li nas, molim Vas, podsjetiti koje su uslove Rumunija i Bugarska imale kada su se pridruživale EU?
RD: Ne namjeravam da se prepirem; to mi nije ni u prirodi. Prvo ću Vam dati birokratski, a zatim politički odgovor.
Birokratski odgovor glasi ovako: evropski propisi evoluiraju i što kasnije krenete ka Evropskoj uniji, susrešćete se sa većim brojem uslova. Prije dvadeset godina, niste morali da ispunjavate uslove ekonomske i montarne unije zato što ekonomska i monetarna unija nije ni postojala. Nije bilo ni evra. Danas, to je neodvojivi dio evropskih pravnih tekovina, što znači da svaka zemlja koja želi da bude članica Evropske unije obavezno mora da reaguje i usvoji propise koji se tiču ekonomske i monetarne unije. Isto važi i za ostale oblasti, između ostalog i neke domene osnovnih prava koja pominjete, uključujući i ona koja su analizirana u našem izvještaju o napretku. Jasno je da se svake godine, kroz izvještaj o napretku, ostvarenje prati kroz prizmu ovih propisa, koji takođe evoluiraju. Činjenica da u godini A neki uslovi nisu bili postavljeni zemlji B ili C danas je bespredmetna. Zato što su ovi relevantni za Bosnu i Hercegovinu, ako Bosna i Hercegovina, kao i svaka druga zemlja koja želi da postane članica Evropske unije, želi da postane članica Evropske unije.
Dakle, da kažemo da bi to bio birokratski odgovor, a postoji i politički odgovor. Ne smatram da jedna zemlja u tranzicji, da nazovemo to tako zato što je to jedan od mojih omiljenih termina, ulazi u proces transformacije da bi zadovoljila Evropsku uniju. Zemlja u tranziciji je zemlja koja izlazi iz sistema koji očigledno nije funkcionisao i treba da prilagodi institucije, zakonski okvir, politiku, čak i mentalni sklop ljudi nečemu što je potpuno drugačije. I to treba da uradi per se, ne zato što želi da postane članica Evropske unije. Dakle, na kraju krajeva, stvar je u ovome: vi želite da svoju zemlju transformišete u otvoreno društvo, koje počiva na demokratskim pravilima, gdje je na djelu otvorena ekonomija. Neću sada ulaziti u dijalog o tome kakav model bih volio da vidim u primjeni, to ne mogu reći čak ni za svoju zemlju, a kamoli ovu.
Međutim, ako je to slučaj, mislim da treba da se pokrenemo i radimo na tome. Ne zato što Evropska unija, Evropska komisija ili ova kancelarija to traže, nego zato što ova zemlja treba da uđe u ozbiljan proces reforme i tranformacije. Što prije krene, to bolje, i taj proces će prije biti završen. Sada smo izgubili već nekih 15 godina, ako sam dobro izračunao, na nešto što se kao reformiše, ali se i ne reformiše.
P: BNTV
Govorili ste o položaju Bosne i Hercegovine nakon pristupanja Hrvatske EU. Ako se dobro sjećam, rekli ste da ste razočarani stavom BiH. Da li smo dobro razumjeli da ste razočarani time što Bosna i Hercegovina ne želi da da olakšice Hrvatskoj, pa time i ostalim članicama EU – olakšice iz sporazuma CEFTA. Dok, s druge strane, postoje jasna ograničenja vezana za ulazak Hrvatske u EU?
RD: Odgovor na prvo pitanje; da, na drugo: ne. Postoji problem, koji se tiče prilagođavanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, ali nije u potpunosti vezan za aranžman CEFTA-e. Tiče se, rečeno žargonom, obima trgovine koja se odvija sa različitim zemljama u određenom vremenskom periodu. U ovom konkretnom slučaju, logika je sasvim jednostavna. Ako ste sa Hrvatskom trgovali, da kažemo, deset godina pod određenim režimom, a određena roba imala poseban status u tom režimu, taj režim treba da bude uvršten u reviziju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Da li imamo problem? Da, imamo problem. Problem je taj da je u određenom trenutku BiH shvatila da dio pregovora koji je vođen u okviru CEFTA-e nije naročito povoljan po Bosnu i Hercegovinu. Međutim, mislim da se to ne biste rado zapitali, da li je možda pregovarački stav u tom trenutko bilo dobar ili ne. Ne vidim nijedan razlog da se sada ulazi u veliki trgovinski spor sa Evropskom unijom, što, osim toga, nije ni naročito preporučljivo. Samo zato što se pogriješili prije pet godina.
P: TV1
Kada ste govorili o većim kvotama za vino i šećer iz Bosne i Hercegovine, tada je Hrvatska rekla da, razgovaraćemo o tome, ali morate da liberalizujete granice, tj. uvoz iz EU u BiH treba da bude slobodan, bez carina. Tako je Hrvatska razgovarala sa Bosnom i Hercegovinom, tj. tako je Brisel razgovarao sa Bosnom i Hercegovinom. Mislite li da je to fer?
RD: Na žalost, da ponovim, nalazimo se pred problemom institucionalne prirode. Pregovori koje je Hrvatska vodila sa Bosnom i Hercegovinom i svim ostalim zemljama regiona, prije 30. juna 2013. o trgovinskim pitanjima bili su pregovori bilateralne prirode. Od 1. jula 2013, svaka zemlja koja želi da pregovara o trgovinskim pitanjima pregovara sa Evropskom unijom, prije svega Evropskom komisijom, zato što u tom dijelu pravnih tekovina nadležnost ima Evropska unija, a u tom pogledu je trgovinska politika stvar koja je komunitarizovana i tu politiku vodi Evropska unija. Da ponovim, savjet dat u određenom trenutku je, mislim, bio fer, cilj je bio da se do ovakvog bilateralnog sporazuma dođe prije 30. juna 2013, iz nekog razloga, i to nije naš problem. To nije urađeno i, naravno, sada pregovarate sa Evropskom unijom.
P: Hayat TV:
Kada govorimo o predmetu Sejdić-Finci, lideri dva HDZ-a često nude rješenja koja, u osnovi, znače diskriminaciju građana BiH. To znači podjelu FBiH na dvije izborne jedinice, koje se predstavljaju kao navodno višenacionalne. Međutim, svi mi znamo da je želja da hrvatskog člana Predsjedništva izabere pet kantona gdje su oni većina. I svi oni govore da se EU zalaže za sistem elektora, dok to EU stalno poriče.
RD: Prokomentarisaću proces, ne sadržaj, zato što ne mogu da komentarišem sadržaj. Nadam se da ćemo svi uskoro imati pres konferenciju, čak i veću od ove, kojoj će prisustvovati mnogo drugih ljudi, na kojoj će se govoriti o rješenju predmeta Sejdić-Finci. Znaćemo kakav dogovor je postignut i moći ćemo da razgovaramo i komentarišemo pojedinosti dogovora. To do sada nije bio slučaj. Dakle, ne mogu da nagađam kakav će se dogovor postići i, iskreno, ovim procesom se bavim već nekoliko mjeseci i vidio sam toliko prijedloga, toliko varijacija prijedloga i modela da nisam sasvim siguran da li bih mogao sve to da sažmem u jednu ili dvije rečenice. Postoji milijardu varijanti, ali, opet – đavo leži u sitnicama. Dakle, prije nego što prihvatimo ovaj ili onaj model, moramo biti sigurni o čemu govorimo, šta je okvir.
A tu je i drugi proces. Iskreno, nadam se da će dogovor, ako i kada bude postignut, biti pod budnim okom građana ove zemlje. Ovo je ustavna reforma i, s obzirom na to, mislim da su građani ove zemlje možda spremni da izraze svoje mišljenje o tom dogovoru i da će neka pitanja koja postavljate odjeknuti u javnoj debati o dogovoru.
P: Nezavisne novine:
Opet o predmetu Sejdić-Finci. Zbog nepostojanja dogovora, pokrenuta je procedura suspenzije 47 miliona evra. Koliko će Evropska komisija čekati na dogovor? Koji je rok? Kada možemo očekivati ukidanje suspenzije ili da novac bude izgubljen. Je li to sutra?
RD: Mislim da je, kada je riječ o suspenziji finansiranja, proces već pokrenut i postupak je u toku. Naravno, postoje određeni procesi, koji traju nekoliko sedmica zato što, na primjer, imate, recimo, konsultacije između službi, što vama ništa ne znači, ali je to proces u kom sve službe Komisije moraju da daju svoje mišljenje o prijedlogu, a postoji i određeni broj dana da se to završi. Dakle, proces traje i ne mislim da će biti zaustavljen ni sutra, ni prekosutra osim ako, naravno, ne dođe do dogovora. Mogao bi se desiti i onaj malerozan slučaj: da se dođe do dogovora, a da novac bude izgubljen, što je još uvijek moguće.
