Autori:  Peter Sorensen, šef Delegacije EU i specijalni predstavnik EU u Bosni i Hercegovini i Boris Kelečević, šef Delegacije Međunarodnog komiteta Crvenog krsta u Bosni i Hercegovini

Jedna od tragedija koju nose sukobi je veliki broj nestalih lica, što njihovim porodicama i prijateljima donosi patnju. Ljudi imaju pravo da znaju šta se desilo sa nestalim srodnicima. Vlade, vojni organi i naoružane grupe imaju obavezu da dostave informacije i pomognu u nastojanjima da se porodice opet spoje.
Međunarodno humanitarno pravo i pravo ljudskih prava nalaže stranama u sukobu da, prije svega, preduzmu mjere kako ljudi ne bi nestajali. Ukoliko se to i desi, strane moraju da preduzmu sve moguće mjere da se sazna njihova sudbina i obavijeste porodice.
U Bosni i Hercegovini, pitanje nestalih lica je izuzetno složeno i ima veliki uticaj ne samo na direktno pogođene porodice. Agoniju podjednako osjeća i društvo i sve zajednice iz kojih nestala lica potiču.

Emotivni oporavak Bosne i Hercegovine uveliko je opterećen neriješenim sudbinama nekoliko hiljada nestalih lica.  To je ostavilo duboke posljedice tokom proteklih 18 godina. Uprkos značajnim naporima koji se od završetka rata ulažu u rješavanje pitanja nestalih i napretku u njihovom pronalaženju i utvrđivanju identiteta, mnoge porodice još uvijek ništa ne znaju o sudbini i lokaciji nestalih srodnika.

Tokom proteklih nekoliko godina, pad broja ekshumiranih posmrtnih ostatataka ukazuje na to da nema  novih informacija o lokaciji grobnica, što kod mnogih porodica izaziva bojazan da nikada neće dobiti odgovore na koje toliko dugo čekaju. Prevashodno, obaveza pronalaženja nestalih lica jasno leži na vlastima Bosne i Hercegovine. Prema Dejtonskom mirovnom sporazumu i Zakonu o nestalim licima BiH, vlasti su obavezne da dostave informacije o sudbini i lokaciji nestalih lica.

Ključan prioritet naših organizacija i dalje je da vlasti u Bosni i Hercegovini pokažu jasnu političku volju na ovu temu, više se angažuju i dostavljaju informacije koje bi dovele do otkrivanja lokacije grobnica. Vlasti takođe moraju da se pozabave forenzičkim problemima utvrđivanja identiteta već ekshumiranih posmrtnih ostataka pohranjenih u mrtvačnicama širom zemlje. Jednako je važno da državni i entitetski organi omoguće primjenu odredbi Zakona o nestalim licima koje se odnose na uspostavljanje fonda za finansijsku pomoć porodicama i usaglašavanje odgovarajućih državnih i entitetskih zakona. Da bi se obezbijedio zakonski okvir za cijelu zemlju, na osnovu kojeg bi bile rješavane potrebe porodica nestalih lica bez ikakve diskriminacije, potrebno je usaglasiti odgovarajuće zakone na nivou entiteta i države.

Institut za nestala lica, državna institucija čiji je zadatak rad na predmetima nestalih lica bez obzira na nacionalnu, vjersku ili polnu pripadnost, treba da uživa povjerenje i snažnu podršku svih relevantnih institucija. Vlasti moraju da izdvoje dovoljna sredstva za Institut i spriječe nastojanja u pravcu politizovanja njegovog rada i procesa traganja za nestalima. Saznati sudbinu i lokaciju nestalih lica je, prevashodno, humanitarno pitanje koje ne smije biti pitanje političkog antagonizma.  

Uspostavljanje centralne evidencije nestalih lica pri Institutu je veoma bitan korak u procesu traganja za nestalima. Jedinstvena i verifikovana zvanična lista nestalih lica doprinijela bi naporima da se nađu nestala lica i smanjila prostor za manipulaciju brojem nestalih. Iako je u posljednje vrijeme došlo do pozitivnih pomaka u pogledu verifikacije podataka koji se odnose na slučajeve lica koja još uvijek nisu pronađena, neophodno je da Institut uloži dodatne napore u ovoj oblasti.

Po okončanju sukoba u bivšoj Jugoslaviji, 40.000 ljudi vodilo se kao nestala lica ili poginuli. Ovaj broj obuhvata Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo*, kao i krizu u Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji 2001. godine. Od tog broja, gotovo ¾ su lica nestala u sukobima u BiH.

Danas, kada obilježavamo Međunarodni dan nestalih, pravi je trenutak da se osvrnemo unazad i uvažimo  značajan rad i razvoj traganja za nestalim licima, koji su tolikim porodicama donijeli smirenje. Isto tako, sad je trenutak da ukažemo na to da porodice oko devet hiljada nestalih lica u BiH još uvijek čekaju odgovore i da svi moramo učiniti sve što je u našoj moći da se ne osjećaju zaboravljenima i iznevjerenima.

U odgovoru na ovo bitno pitanje, međunarodna zajednica od samo početka daje značajnu pomoć. MKCK usmjerava svoje aktivnosti na obezbjeđivanje saradnje vlada i drugih organa u lociranju i utvrđivanju identiteta nestalih lica i pomoći njihovim porodicama. EU je do sada izdvojila pet miliona evra kao pomoć u pronalaženju nestalih lica u  Bosni i Hercegovini. Podrška će se nastaviti, a dugoročno treba u potpunosti postati obaveza državnih organa u BiH.

Pred Bosnom i Hercegovinom,  na njenom putu ka stabilnosti i prosperitetu, leže mnogi prioriteti. Okrenuti se ka budućnosti znači prevazići tragičnu prošlost. Saznati sudbinu nestalih lica, što ima duboko human i emotivan karakter, mora i dalje biti među najvišim prioritetima. Ne dozvolimo da porodice nestalih lica i dalje čekaju.

* Ovaj naziv ne utiče na stav o statusu i u skladu je sa Rezolucijom 1244 Savjeta bezbjednosti UN i mišljenjem Međunarodnog suda pravde o kosovskoj deklaraciji nezavisnosti.