Izlaganje državne sekretarke Hilari Rodam Klinton na instituciji Brukings u Vašingtonu.
Hvala vam puno. Zadovoljstvo mi je što sam ponovo u Brukingsu. Uvijek mi je drago kada me predstavlja dugogodišnji prijatelj i kolega, poput Stroba Talbota, i kada imam priliku da govorim o obnovi našeg transatlantskog savezništva tokom protekle četiri godine. Takođe bih htjela da odam priznanje i zahvalnost prisutnim članovima diplomatskog kora.
Nema primjerenijeg mjesta za razgovor o toj temi od Brukingsa. Kroz Centar za Sjedinjene Države i Evropu, te inicijative poput Foruma za globalna pitanja Dajmler, Brukings obezbjeđuje suštinski forum za sagledavanje načina na koji Sjedinjene Države i Evropa mogu da sarađuju u cilju hvatanja ukoštac sa svijetom koji prolazi kroz rapidne promjene. Konačno, među evropskim demokratijama imamo države sa zajedničkim strateškim i ekonomskim interesima s kojima dijelimo dugu istoriju, duboke kulturne veze i dragocjene vrijednosti. Zato smo prirodni partneri u postizanju interesa, kako u okviru Evrope, tako i u cijelom svijetu.
Ali, dozvolite da za početak budem iskrena. Kada smo predsjednik Obama i ja došli na svoje pozicije, taj odnos je bio narušen. Bilo je skepticizma i sumnje s obje strane Atlantika. Evropljani su postavljali teška pitanja o tome šta transatlantsko partnerstvo može da im pruži i da li je ono u XXI vijeku i dalje relevantno, a ista pitanja postavljali su i mnogi Amerikanci.
Istovremeno, s početkom rada naše administracije, suočili smo se sa prilično obeshrabrujućim globalnim izazovima – među najtežim u proteklih nekoliko decenija: globalni privredni kolaps, agresivni režim u Iranu sa nuklearnim ambicijama, dva nezavršena rata, neizvjesnost u pogledu američkog globalnog vođstva i zadržavanja moći. Od prvog dana, predsjedniku Obami i meni bilo je jasno da svaki eventualni napredak zahtijeva veliki trud u smislu obnove i oživljavanja partnerstva u cijelom svijetu, i počeli smo od Evrope.
Bilo nam je jasno da se to neće ostvariti preko noći. Kao što je tadašnji senator Obama rekao u Berlinu 2008. godine: “Istinsko partnerstvo i stvaran napredak iziskuju stalan rad i trajno žrtvovanje. Iziskuju da se iznese teret razvoja i diplomatije, napretka i mira. Iziskuju saveznike koji će saslušati jedni druge, učiti jedni od drugih, i, što je najvažnije, vjerovati jedni drugima.” Danas, četiri godine kasnije, pokazujemo da ovo partnerstvo može dati rezultate za sve naše ljude .
Sljedeće sedmice idem u 38. posjetu Evropi u svojstvu državne sekretarke. Posjete ostatku svijetu obično privlače više pažnje, vjerovatno jer se nekako uzima zdravo za gotovo da stalno prelazimo Atlantik. Ali zaista, radujem se 38. posjeti zbog značaja koji pridajemo ovim odnosima.
U Pragu ću se sastati se s višim zvaničnicima i razgovarati o nastojanjima da se promoviše energetska nezavisnost Češke i unaprijeda ljudska prava i demokratiju. U Briselu ću se sastati sa NATO saveznicima i razgovarati o širokom spektru bezbjednosnih izazova sa kojima se suočavamo. Sastaću se sa kolegama iz EU i razgovarati o energetskoj bezbjednosti. U Dablinu, pridružiću se kolegama iz OEBS-a sa ciljem da obnovimo i osvrnemo se na napredak u promovisanju bezbjednosti, demokratije i ljudskih prava u Evropi i Evroaziji. A u Belfastu, sastaću se s liderima i građanima i ponoviti da je Amerika privržena mirnoj i prosperitetnoj Sjevernoj Irskoj. Raspored mi je gust, ali govori o opredijeljenosti koju unosimo u naše transatlantsko partnerstvo.
Danas bih htjela da se osvrnem na to kako su ovi napori pomogli Sjedinjenim Državama i Evropi da se suprotstave ključnim bezbjednosnim izazovima kao što su: rat u Afganistanu, kriza u Libiji, iranski nuklearni program, te osnaživanje strateških činilaca odbrane. Istovremeno, naše transatlantsko prijateljstvo stiglo je u kritičnom trenutku. Odluke pred kojima ćemo se uskoro naći, a koje se tiču zajedničkih ekonomskih interesa, odrediće kvalitet našeg napretka u narednim godinama. Zato ću objasniti kakav posao nam predstoji.
Prije svega, dozvolite da napravim pregled onoga što smo postigli u proteklih nekoliko godina jer mislim da govori mnogo o vrijednosti i važnosti koje pridajemo našem odnosu. Počeli da radimo na unapređenju komunikacije koja je bila zategnuta. Vidite kako sam postala diplomatična? (Smijeh.) Američke i evropske diplomate sastale su se nekoliko hiljada puta u protekle četiri godine i razgovarale i o poznatim i o novim pitanjima., od bezbjednosti, preko trgovine, do čiste energije. U tom radu možda nema glamura, ali to je težak svakodnevan rad, neophodan za izgradnju uzjamnog povjerenja od kojeg naše partnerstvo zavisi.
Na kraju krajeva, cilj nam je da se direktno suočimo s pitanjima koja su dovela do zahlađivanja odnosa, te da se vratimo na put saradnje. Uzmimo, na primjer, Afganistan. Tokom gotovo deset godina, nekoliko desetina hiljada evropskih vojnika služilo je uz pripadnike američkih snaga u najvećoj i najdužoj prekomorskoj misiji koju je NATO ikad organizovao. Istovremeno, na hiljade evropskih diplomata i stučnjaka za razvoj bili su u službi zajedno sa našima. Ali, prije četiri godine, podrška ovim naporima počela je da jenava. Napregnuti budžeti primorali su neke vlade da dva puta razmisle o troškovima. Mnogi u Americi su strahovali da će Sjedinjene Države na kraju same snositi teret i sumnjali da će naš savez zadržati isti kurs.
Umjesto toga, ujedinili smo se sa našim saveznicima i zacrtali zajednički put naprijed. Počelo je 2009. godine u Briselu, kada smo se dogovorili da je za okončanje zadatka potrebno snažnije vojno prisustvo na terenu. Sljedeće godine, na samitu u Lisabonu, usaglasili smo kalendar za prenos nadležnosti za bezbjednosna pitanja na Avganistan do kraja 2014. godine. Nešto ranije iste godine, na samitu u Čikagu, ponovo smo istakli osnovni princip: “zajedno ući, zajedno izaći”, i prihvatili obavezu finansiranja, podrške i treninga afganistanskih bezbjednosnih snaga nakon 2014. U Tokiju prošlog ljeta, obećali smo trajnu ekonomsku i civilnu podršku afganistanskom narodu nakon tranzicije.
Zajedno pomažemo Afganistancima da preuzmu svoju zemlju i sebi obezbijede budućnost. Jezgro vođa Al-Kaide je tu desetkovano. Tri četvrtine stanovništva sada živi u područjima gdje su afganistanske snage preuzele glavnu odgovornost za bezbjednost, a sukobi su se pomjerili dalje od naseljenih mjesta.
Dakle, vjerujte mi, jasno nam je da nam predstoji velik i težak posao, i da je uspjeh, kako god ga definisali, daleko od toga da je zagarantovan. Međutim, radili smo uprkos razlikama; imali smo na umu najbitniji cilj – pomoći narodu Afganistana da udari temelj sopstenog napretka i bolje budućnosti.
I pored toga što smo obezbijedili podršku za desetogodišnji sukob u Afganistanu, pokazali smo i da Alijansa može da odgovori na izazove današnjice. Kad je libijski narod tražio slobodu, dok je Gadafi prijetio da će pohvatati narod Bengazija kao pacove, odgovorili smo. I svi smo podijelili teret. U ranoj fazi, Sjedinjene Države eliminisale su libijsku integrisanu vazdušnu odbranu, a kasnije smo obezbijedili ostala neophodna sredstva. Naši evropski i kanadski saveznici su kontrolisali nebo, izvršili većinu vazdušnih napada, obezbijedili logističku podršku, te sproveli embarnog na oružje na moru.
Osvrnimo se na trenutak na NATO-ovu intervenciju na Kosovu 1990-ih. U toj misiji, Sjedinjene Države su ispalile skoro 90 posto precizno navođenih raketa, a naši saveznici 10 posto. U Libiji je bilo obrnuto.
Dobro, Libija nije bila savršena akcija. Evropske vazdušne snage bile su pod velikim stresom, a nas je brinulo dalje smanjenje vojnog budžeta naših saveznika koje je moglo da ugrozi našu sposobnost da potrebne mjere i takve akcije preduzimamo ubuduće. Međutim, operacija “Ujedinjeni zaštitnik”pokazala je da NATO i dalje igra kritičnu ulogu u ostvarivanju zajedničkih bezbjednosnih interesa. Uz to, koristimo pouke koje smo izvukli da bismo Alijansu učinili djelotvornijom.
Pored NATO-a, nema boljeg primjera za saradnju od načina na kojimo pozivamo vladu Irana na odgovornost zbog zabranjenog nuklearnog programa. Mali je broj onih koji smatraju da iranske nuklearne ambicije predstavljaju sve samo ne ozbiljnu prijetnju susjedima i svijetu. Međutim, prije četiri godine, tokom ozbiljnog usporavanja ekonomije, zdrava pamet je govorila da EU neće upotrijebiti najjače diplomatsko sredstvo koje je imala i mi smo morali da izvršimo pritisak na taj režim – uveli smo totalni embargo na iransku naftu.
E, sad, bili smo namjerili da dokažemo da zdrava pamet griješi. Izgradili smo snažnu koaliciju država, ubijedili ostale dobavljače da podignu proizvodju, te otvorili prostor za bojkot od strane EU. Tome smo dodali globalne, do tada neviđene sankcije i neka kreativna rješenja koje su otežavala preduzećima da posluju s Iranom: krenuli smo na iransku centralnu banku, sarađivali sa osiguravajućim društvima, prevoznim i naftnim kompanijama kako bismo iranske resurse zadržali unutar granica Irana. Posljedica toga bio je pad iranska proizvodnje nafte za milion barela dnevno, što iransku vladu košta 3 milijarde dolara mjesečno.
Sjedinjene Države, kao što je predsjednik Obama u nekoliko navrata i rekao, odlučne su da spriječe da Iran napravi nuklearno oružje. Mislim da smo takođe pokazali da nam je diplomatija najpoželjniji pristup. Međutim, prostor za ozbiljne pregovore sa Iranom nije bezgraničan. Kroz proces E3+3 i multilateralne snage poput IAEA, Sjedinjene Države i Evropski lideri prisiljavaju Teheran da ispoštuje međunarodne obaveze, te odustane od nuklearnog naoružavanja.
Isto tako, modernizujemo odbrambene kapacitete širom Evrope u cilju odbrane od prijetnji XXI vijeka. Tamo se nalazi najveća stalna vojna baza izvan Sjedinjenih Država, a paraleleno s tim, osavremenjujemo sistem balističkog raketnog štita radi zaštite potencijalih meta i u Evropi i u Americi. Već smo stavili u funkciju kritični radar u Turskoj, i složili se da udomimo Aegis odbrambene rakete u Španiji. U narednim godinama, novi sistemi presretanja i američki operateri biće stacionirani u Rumuniji i Poljskoj, čime će se ojačati naši odbrambeni kapaciteti za naredne godine.
Stoga širok dijapazon globalnih bezbjednosnih pitanja smo više nego ikad uskladili s evropskim partnerima.
Ali naravno, Evropa i Sjedinjene Države se nikad neće složiti oko svega, kao što se ni Evropljani međusobno ne slažu uvijek. U stvari, upravo će danas određeni broj članica EU zauzeti drugačiji stav od nas o mjeri Generalne skupštine UN kojom se Palestinskoj Samoupravi daje status države-posmatrača. Sjedinjene Države se protive toj rezoluciji za koju vjerujemo da ne doprinosi podsticanju mira i rješenja na konceptu dvije države, što svi želimo. Istovremeno, međutim, mi i evropski partneri slažemo se o većini fundamentalnih pitanja i dijelimo zajednički cilj: dvije države koje žive jedna do druge u miru i bezbjednosti.
Možemo se takođe složiti da nam je bolje da na ovom pitanju sarađujemo, isto kao i na ostalim pitanjima koje sam pomenula. Zamislite kako bi svijet izgledao kada ne bismo sarađivali. Libijski diktator, ostavljen da radi šta želi, napravio bi pokolj među sopstvenim narodom. Utočište za teroriste u Afganistanu. Iran, koji koristi svoje naftno bogatstvo da njime finansira program nuklearnog naoružanja. To nije svijet u kome bi ili Evropljanima ili Amerikancima ili bilo kome bilo bolje.
Znači, sve što smo postigli u protekle četiri godine moramo da nastavimo da izgrađujemo, jer pred nama su još sudbonosniji i umnogome teži izazovi.
Na primjer, oslanjamo se na naše dugogodišnje saveznike iz Evrope da nam pomognu u unapređenju bezbjednosti i izgradnji novih privrednih veza u Aziji. Da budem jasna: mi želimo da se Evropa više angažuje u Aziji, kao i da ne gledamo na taj region samo kao na tržište, već da se usredsredimo na zajednički strateški angažman.
Još jedan stalan izazov u vezi s kojim treba da djelujemo zajedno je Rusija. Ostvarili smo napredak sa Moskvom u područjima poput smanjenja nuklearnog naoružanja, sankcija Iranu, i trgovine, i želimo da proširimo područja saradnje. Međutim, stvarnost je da imamo ozbiljna i trajna neslaganja oko Sirije, raketnih štitova, proširenja NATO-a, ljudskih prava i ostalih pitanja. Na nama i našim evropskim partnerima je da nastavimo da tražimo prostor za angažovanje sa Rusijom i postignemo napredak na pitanjima koja smatramo bitnim.
Postoji još mnogo područja koja su zrela za saradnju, od podrške tranzicijama u Sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku, preko suočavanja sa klimatskim promjenama, borbe protiv gladi na Rogu Afrike, do načina na koje uspostavljamo veze sa silama u razvoju. Ali ako Sjedinjene Države i Evropa nisu jake, stabilne i prosperitetne dugoročno, rizikujemo da propustimo mogućnost da riješimo ova i ostala pitanja. Ako ne možemo investirati koliko je potrebno u odbranu, diplomatiju i razvoj, naše partnerstvo možda neće moći da podnese teret ovih izazova XXI vijeka.
I dok nadograđujemo nedavne uspjehe, moramo da se okrenemoi područjima gdje nam je potreban rad na partnerstvu. Možda će najvažnije pitanje u narednim godinama biti da li ulažemo onoliko energije u naše privredne odnose koliko ulažemo u bezbjednosne odnose. U vrijeme kada se države mjere i veličinom ekonomije i snagom vojske, moramo realizovati neiskorišćeni potencijal transatlantskog modela. To je strateški imperativ koliko i ekonomski.
Naposlijetku, toliko stvari koje radimo na svijetu zavise od naše ekonomske snage – od odbrane, preko investicija u tržišta u nastanku i pomoći razvoju, do odgovora na krize. A možda nema veće prijetnje po bezbjednost i transatlantsko pratnerstvo od slabe ekonomske budućnosti na jednoj ili obje strane Atlantika. Ako smo ozbiljni u vezi sa jačanjem ekonomskih veza, svi ponaosob treba da gradimo jače temelje svoje kuće. Za Sjedinjene Države ovo znači teške političke izbore. Znači investiranje u sopstvenu konkurentnost radi stvaranja platforme za snažniji ekonomski rast. To znači i rješavanje problema u pogledu domaćih fiskalnih izazova.
Kao što znate, Vašington se priprema za još jednu rundu pregovora o budžetu. Opet čujem da postoji zabrinutost za globalne posljedice američkog ekonomskog izbora. i iako sam sad izvan politike, uvjeravam vas da i pored svih razlika između političkih partija kod nas, ujedinjeni smo u privrženosti ka očuvanju američkog liderstva i unapređenja nacionalne bezbjednosti. Postizanje sadržajnog dogovora o budžetu je kritično za obje stranke. Ovo je trenutak da još jednom dokažemo da je naš ekonomski sistem otporan i da reafirmišemo amričko vođstvo u svijetu.
Računamo da će Evropa uraditi isto.. Prije svega, to znači rješenje krize evrozone. Vidjeli smo da je u posljednje vrijeme ostvaren značajan napredak. Preko ljeta je Evropska centralna banka objavila da će stati iza vlada koje sprovode bitne reforme, što je efektivno umanjilo troškove zaduživanja za te zemlje. Prije nekoliko sedmica, Grčka je preduzela važan korak tako što je donijela budžet i reformski paket koji podrazumijeva oštre mjere štednje. Upravo ove sedmice, evropske vlade i MMF usaglasili su mjere za smanjenje grčkog duga.
Irska i Portugalija su sprovele opšte reforme usmjerene na unapređenje konkurentnosti. Španija i Italija su takođe na putu reforme i eventualnog ozdravljenja. To, naravno, nije bilo lako, ali nakon dvije godine živih rasprava i na desetine izbora, 17 vlada evrozone ujedinjene su u spremnosti da očuvaju evropsku monetarnu uniju. Sve skeptične vlade i birači uplašeni krizom glasali glasali su za očuvanje evrozonu i nastavak pokušaja na rješavanju krize.
Dobro, mi priznajemo da je ovo fundamentalno evropski problem koji zahtijeva evropsko rješenje. Amerika neće i ne bi trebalo da diktira odgovor ili pristup. Ali, kako rizik finansijske krize jenjava, želim da apelujem na evropske lidere da nastave sa radom na rješavanju izazova ekonomskog rasta i otvaranju novih radnih mjesta. Ekonomija evrozone ulazi u recesiju jer politike štednje počinju da daju rezultate. I Francuska i Njemačka, koje su većim dijelom uspjele da izmaknu ekonomskoj oluji, počinju da pokazuju neke znake usporavanja.
Dakle, od životne je važnosti za cijelu svjetsku ekonomiju da evropski lideri krenu ka politici promovisanja vjerodostojnog i održivog rasta i otvaranja novih radnih mjesta. Ali, dok se suočavamo sa ovim teškim izborima sami, postoji dosta toga na ekonomskom frontu gdje možemo i moramo da radimo zajedno. Na primjer: suočavanje sa globalnim nejednakostima, koje usporavaju oporavak i u Americi i u Evropi, a možda još važnije – da radimo na jačanju trgovinskih odnosa preko Atlantika.
Naravno, Evropa je već sada najveći američki trgovinski i investicijski partner. I tu smo napredovali. Revitalizovali smo Transatlantski ekonomski savjet i uspostavili Energetski savjet SAD-EU. Uklonili smo regulatorne barijere i radimo na uspostavljanju standarda, zajedničkih standarda proizvodnje, a saradna sa privatnim sektorom već daje rezultate u stvaranju pametnih mreža i ostalih novih energetskih tehnologija.
Uprkos tom napretku, Sjedinjene Države su jedna od tek nekoliko članica STO koje nisu otišle dalje od statusa “najpovlašćenije nacije” sa EU. Na tom planu se moramo popraviti. Uprkos rastućim izazovima po zajedničko ekonomski model i rastu trgovinskih prepreka, ali ne na granicama nego unutar njih, moramo nastaviti da promovišemo red zasnovan na pravilima otvorene, transparentne i pravedne konkurencije na globalnom tržištu.
Zato razgovaramo o mogućim pregovorima sa Evropskom unijom o sveobuhvatnom dogovoru koji bi povećao obim trgovine i podstakao rast na objema stranama Atlantika. Imamo još posla na ovom planu, a to podrazumijeva rješavanje dugotrajnih trgovinskih prepreka i pristup tržištu. Ali, ako na tome budemo radili i ako budemo radili kako treba, dogovor koji otvara tržišta i liberalizuje trgovinu doveo bi u red konkurentnost za jedan vijek unaprijed tako što bi se otvorila nova radna mjesta i zarađivale stotine milijardi dolara u privredi. Dakle, nadam se da ćemo i dalje raditi na iznalaženju načina da nastavimo u tom pravcu i da nam trgovinske i investicijske veze budu glavni strateški cilj transatlatnske alijanse.
Naravno, put pred nama neće biti lak ni za Evropu ni za naše partnerstvo, ali mi je jasno da ćemo stalno činiti ono što treba jer smo tako radili do sada. Ujedinili smo se na izgradnji ratom razorenog kontinenta. Izgradili smo NATO da zaštitimo kontinent od sovjetske dominacije. Io dalje zajednički radimo na neriješenim pitanjima u okviru Evrope, kao što je proširenje i integracija, u čemu Sjedinjene Države prednjače već nekoliko decenija.
Radujemo se pristupanju Hrvatske EU iduće godine. Prošlog mjeseca, kao što je Strob rekao, bila sam na zapadnom Balkanu sa visokom predstavnicom Ešton, gdje smo izrazile podršku težnjama tamošnjeg stanovništava da se integriše u Evropu i evroatlantsku alijansu. Podržavamo dijalog između Kosova i Srbije koji se održava pod okriljem EU. Nadamo se da će doći do kretanja ka normalizaciji odnosa.
Dozvolite mi da dodam koliko mi je zadovoljstvo bilo da radim s Keti Ešton. Ne samo što je ona sjajan diplomata i lični prijatelj, već mi je i drago što Evropa postaje kohezivniji glas u svjetskim poslovima.
Moramo dalje da radimo na unapređenju demokratije i ljudskih prava u onim dijelovima Evrope i Evroazije koji još nisu gdje bi trebalo da budu. Oktobarski izbori u Ukrajini odveli su demokratiju korak unazad, a i dalje nas veoma brine selektivno procesuiranje vođa opozicije. U Bjelorusiji, vlada nastavlja sa sistematskom represijom ljudskih prava, tako da moramo i dalje da insistiramo da se politički zatvorenici puste na slobodu i podržimo hrabre aktiviste koji staju u odbranu prava ljudi u Bjelorusiji. Sa zadovoljstvom smo propratili izbore u Gruziji i prvi miran prenos vlasti u istoriji te zemlje, te pozivamo gruzijsku vladu da pokaže privrženost demokratiji, transparentnosti, pravednom procesu i vladavini prava. Od istočne Evrope, preko Balkana do Kavkaza, Sjedinjene Države i EU moraju da nastave sa podrškom civilnom društvu, demokratskim reformama, te promovišu toleranciju unutar društava i među njima. Ukratko, da širimo vrijednosti i principe koji su bili osnov našeg odnosa toliko dugo. Čak i u trenucima kada nisu Sjedinjene Države i Evropa mogle da pristanu na mnogo više od toga, taj temelj je ostao čvrst. U tom smislu, posljednje četiri godine predstavljaju ne novi pravac, već vraćanje u kondiciju, i podsjećaju na to šta Sjedinjene Države i Evropa znače: privrženost slobodi i demokratiji, posvećenost ljudskim pravima i mogućnostima za sve, ubjeđenje da napredak zavisi od spremnosti da pređemo preko međusobnih razlika.
Postoji ona stara izreka: “Ako ti se ide brzo, idi sam. Ako ti se ide daleko, idi u društvu.” Tokom protekle četiri godine – i decenijama prije toga – Sjedinjene Države i Evropa prešle su dug put – zajedno. Sada smo pozvani da se angažujemo paralelno na dva zadatka: da nastavimo da radimo na širenju zajedničkih interesa i vrijednosti u svijetu, a kod kuće jačamo izvore svoje snage.
Ako budemo radili zajedno, uvjerena sam da će Sjedinjene Države i Evropa biti dorasle izazovu, da će naše partnerstvo ne samo istrajati, već i napredovati i jačati, te da ćemo nastaviti trud svih generacija – i Evropljana i Amerikanaca – i graditi pravedniji, prosperitetniji, mirniji i slobodan svijet. To je izvanredna misija, i čast mi je da učestvujem u njenom napredovanju.
Hvala vam puno svima.
